Max Max Frisch







Max Frisch (1911. - 1991.) osim romana, drama i eseja posebno je njegovao formu dnevnika. Moglo bi se reći da su dnevnici njegov vodeni žig. Rođen u Zürichu, studirao je njemačku književnost i povijest umjetnosti. Godine 1932. napušta studij i radi kao slobodni novinar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata povremeno služi u švicarskoj vojsci. Potkraj četrdesetih putuje Europom i susreće Bertolta Brechta s kojim kasnije prijateljuje. Ranih pedesetih putuje SAD-om i Meksikom. Početko šezdesetih nastanjuje se u Rimu, a u Švicarsku se vraća 1965. Osamdesetih godina živi između New Yorka i Züricha, u kojem umire 4. travnja 1991.
Frisch, kako je sedamdesetih lucidno primijetio jedan književni kritičar, bio je klasik još dok nije bio poznat. Pripada naraštaju izrazito građanskih pisaca, distanciranih urbanih humorista i nasmiješenih promatrača, ironičnih i meditativnih svjedoka, suosjećajnih skeptika.


O čemu se radi u Dnevniku 1966 - 1971? O životu ne slučajnog, iako veoma nadarenog čovjeka, nego izričito o egzistenciji jednog suvremenika sveopćih događaja. Frisch putuje mnogo i očito to čini rado. U Sovjetski savez, na Volgu, kao počasni gost proslave jubileja Maksima Gorkog. Ručak u kavani Bijele kuće s doktorom Kissingerom. Izrael i Prag, posjet u Varšavi i gostujuća profesura na Sveučilištu Columbia u New Yorku.


Upitnici, statistike, eseji, putopisni zapisi, sjećanja, dijalozi, dnevničke zabilješke... Max Frisch iskoristio je rukovet žanrova kako bi budućim naraštajima ostavio svjedočanstvo o svojem vremenu. Dnevnik je, naime, samo formalni okvir unutar kojeg je Frisch napisao majstorsko djelo koje, kako je o Dnevniku pisao The New York Times Book Review, „pokazuje kako razum i moć zamišljanja pronalaze svoje teme i pogone i kako pisanje nije puka kronika ili knjiga snova, nego životno sredstvo bivanja čovjekom“.