Remen, prozor, orah i uže Herta Müller:
Remen, prozor, orah i uže

S njemačkog prevela: Helen Sinković,
meki uvez, 224 str.,
120,00 kn


OceanMore s ponosom predstavlja prvi puta na hrvatskom jeziku najznačajniju suvremenu njemačku spisateljicu - Hertu Müller, dobitnicu brojnih europskih književnih nagrada, s potresnim romanom Remen, prozor, orah i uže.

U vremenima opasnima po život prijateljstva se proširuju na sve ono što smatramo životom. Ili na ono što smatramo ne-životom. Prijatelji su iz dana u dan upućeni jedni na druge kako bi se medusobno štitili ili se zaštitili jedan od drugoga. Međusobno povjerenje pruža privid spasa koji se izvan prijateljstva, u svijetu koji guši život, ne može postići. Prevelika su očekivanja od prijateljstava koja su u procjepu izmedu međusobnog tješenja i izljeva ljutnje i postupaka iz nemoći. Takva ljubav nastaje u jednom kutu usana, a nestaje u drugom. Može je se pokositi kao što se kosi visoka trava, ali ona će ponovo narasti onako kako želi, onako kako raste pokošena trava. Nakon vješanja ili skoka kroz prozor jednog od prijatelja nestaje razlika između samoubojstva ili ubojstva koje je inscenirano kao samoubojstvo. Sama smrt nam o umiranju ništa ne govori. Mjesto na kojem se to dogodilo u tekstu može označiti riječ uže i prozor, o kojima se pak ne može niti govoriti niti šutjeti. Izmedu te dvije riječi ne postoji ništa, a ipak moraš stajati u tom međuprostoru, naprosto zato što si živ. Riječi u ustima čine isto toliko štete koliko i naša stopala u travi."
Herta Müller

Iz kritika:

ODLOMAK IZ KNJIGE

Kada šutimo, postajemo nepodnošljivi, rekao je Edgar, kada govorimo postajemo smiješni.
Predugo smo sjedili i zurili u slike na podu. Od sjedenja su mi utrnule noge.
Riječi u našim ustima čine isto toliko štete koliko naša stopala u travi. Ali isto čine i naše šutnje.
Edgar je šutio.
Još uvijek ne mogu zamisliti grob. Samo remen, prozor i uže. Za mene svaka je smrt poput vreće.
Svatko tko to čuje, rekao je Edgar, smatra te luđakom. Kad mislim na to, čini mi se kako svaki mrtvac za sobom ostavlja vreću riječi. I brijač i škare, uvijek mi i oni padnu na pamet, budući da ih mrtvi više ne trebaju. A ni gumb nikada više ne mogu izgubiti. Možda su drugačije od nas osječali da je diktator greška, rekao je Edgar.
Imali su dovoljan dokaz, jer smo i mi sami sebe smatrali greškom. Zato što u ovoj zemlji moramo hodati, jesti, spavati i voljeti nekoga u strahu, dok ponovo ne zatrebamo brijača i škare. Kad netko samo zato što hoda, jede, spava i nekoga voli puni groblja, tada je on veća pogreška od nas. Pogreška prvog reda. Majstorska pogreška.

Unutar naših glava trava je visoka. Kada govorimo, kosimo travu. Čak i kad šutimo. A zatim i druga i treća vlat naglo nikne, kako god želi. Pa čak i tada,mi smo oni koji imaju sreće.