Max Max Frisch







Max Frisch (1911. - 1991.) osim romana, drama i eseja posebno je njegovao formu dnevnika. Moglo bi se re?i da su dnevnici njegov vodeni žig. Ro?en u Zürichu, studirao je njema?ku književnost i povijest umjetnosti. Godine 1932. napušta studij i radi kao slobodni novinar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata povremeno služi u švicarskoj vojsci. Potkraj ?etrdesetih putuje Europom i susre?e Bertolta Brechta s kojim kasnije prijateljuje. Ranih pedesetih putuje SAD-om i Meksikom. Po?etko šezdesetih nastanjuje se u Rimu, a u Švicarsku se vra?a 1965. Osamdesetih godina živi izme?u New Yorka i Züricha, u kojem umire 4. travnja 1991.
Frisch, kako je sedamdesetih lucidno primijetio jedan književni kriti?ar, bio je klasik još dok nije bio poznat. Pripada naraštaju izrazito gra?anskih pisaca, distanciranih urbanih humorista i nasmiješenih promatra?a, ironi?nih i meditativnih svjedoka, suosje?ajnih skeptika.


O ?emu se radi u Dnevniku 1966 - 1971? O životu ne slu?ajnog, iako veoma nadarenog ?ovjeka, nego izri?ito o egzistenciji jednog suvremenika sveop?ih doga?aja. Frisch putuje mnogo i o?ito to ?ini rado. U Sovjetski savez, na Volgu, kao po?asni gost proslave jubileja Maksima Gorkog. Ru?ak u kavani Bijele ku?e s doktorom Kissingerom. Izrael i Prag, posjet u Varšavi i gostuju?a profesura na Sveu?ilištu Columbia u New Yorku.


Upitnici, statistike, eseji, putopisni zapisi, sje?anja, dijalozi, dnevni?ke zabilješke... Max Frisch iskoristio je rukovet žanrova kako bi budu?im naraštajima ostavio svjedo?anstvo o svojem vremenu. Dnevnik je, naime, samo formalni okvir unutar kojeg je Frisch napisao majstorsko djelo koje, kako je o Dnevniku pisao The New York Times Book Review, „pokazuje kako razum i mo? zamišljanja pronalaze svoje teme i pogone i kako pisanje nije puka kronika ili knjiga snova, nego životno sredstvo bivanja ?ovjekom“.