Ciganin, ali najljepši jest strogo žanrovski gledano krimić, s enigmom, brutalnim ubojstvima nepoznatih – jer leševe bez lica teško je identificirati – i istragom, i lijep pokazatelj da se stvari ne smiju strogo gledati, ni suditi, jer je krimić koliko i Zločin i kazna. Ciganina je ispripovijedalo, preciznije kazalo jer uglavnom čitamo krnje transkripte, čak četvero pripovjedača: Milena, sredovječna povratnica u rodni Sabolščak, Nuzat, Kurd iz Mosula na putu za Calais, Sandokan zvan Sandi, Ciganin iz Bukova Dola, i Plančić, PR iz Policijske uprave zagrebačke. Roman ide široko, tijek nekoliko života ukrstit će između tokova Drave i Mure, u Međimurju, a čime se sve bavi vremenom će popisivati literatura koja će daleko nadići njegov poveći opseg. Spomenimo sada samo da donosi dvije biografije "od kolijevke pa do groba", da zahvaća i rekonstruira barem tri kulturološka kruga, da daje poput plastičnog eksploziva snažne psihoportrete svojih četiriju kazivača i masu masovne psihologije koja raste i prijeti da će se preliti u nasilje.

Ovo je knjiga u kojoj ćete naći al-Anfal, Daesh (ISIL) i izbjeglički val, zabranjenu ljubav Hrvatice i Roma, veterana Domovinskog rata koji brine za mir u selu, policajca na zalazu karijere u shizo-epizodama, orgiju s Moldavkama u vikendici, teoriju i praksu krađe i tučnjave, pauka koji je ispleo svoju mrežu, internetsko bjesnilo, raskoš jezika, misli i emocije.

Kruno Lokotar

 

 

Iz kritika:

 

„Autor uvjerljivo gradi složene odnose i napetosti između različitih kultura, između pojedinca i grupe, tj. individualne i kolektivne psihologije, ponire u dubine podsvijesti, u mračne slojeve uvriježenih predodžbi i stereotipova. A kada glas mladog Roma krene u fantazmagorične i halucinantne vode, iluzije o sebi i Drugome odlaze u mučnu 'nelagodu u kulturi'. Jezična dotjeranost teksta, dinamična dijaloška forma, do detalja razrađena različitost pripovjednih glasova, čine ovaj roman značenjski snažnim i trajnim.“

Iz obrazloženja žirija Nagrade tportala za roman godine

 

„Kristian Novak napisao je roman kojim se hrvatska književnost i hrvatsko društvo mogu ponositi. I to na duge staze.“

Denis Derk, Večernji list

 

„Ciganin, ali najljepši na svojih četiristotinjak stranica jedan je od onih ‘velikih’ romana kakvi se ne događaju često.“

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

 

„Ova ljubavna povest (…), verovatno je najbolji tekst posvećen jednoj od glavnih književnih tema – odnosu između ljubavnika – poslednjih nekoliko godina u regionalnoj prozi.“ Vladimir Arsenić, E-novine

 

„Propuštanjem čitanja Kristiana Novaka propušta se puno, svakako mnogo više nego što stane u bilo koji kondenziran prikaz njegova opsežnog i dubokog romana. Prije svega, propušta se užitak pada kroz tekst koji, kao i svaki pravi bunar, usisava svojom magijom.“

Andrijana Kos-Lajtman, Artikulacije

 

 

„Moja je obitelj nadarena za ludilo. Oduvijek je tako, sve dosad to nam je bilo gotovo normalno. Djeca liječnika natprosječno često studiraju medicinu; djeca pacijenata natprosječno često postaju objekt medicinske analize. Ima podosta objašnjenja i naziva za ove učestalosti. Mitološkim jezikom: kletve predaka. Medicinskim: predispozicije, emocionalni obrasci, genetske, nasljedne bolesti.“

 

Nakon deložacije majke iz njezina stana, pripovjedaču ostaju tek krhotine obiteljske povijesti. Kako je majka završila na odvikavanju od alkohola? Koji su uzroci očeve depresije? Što je baku natjeralo na dvanaest pokušaja samoubojstva? I tko je bio djed koji je pola života proveo u psihijatrijskoj ustanovi? Dok secira članove obitelji kao na operacijskom stolu, prisjeća se vlastita djetinjstva i odrastanja u minhenškoj radničkoj četvrti, odlaska u New York i bečkih godina provedenih u kavanama s knjigama. Čitanje je njegova ovisnost i bijeg od stvarnosti, a strah od ludila njegov trajni pratitelj koji će ga naposljetku dovesti na psihijatrijski odjel – ali u ulozi psihologa. U radu s pacijentima otkriva da su dijagnoze samo pomoćni alat, a razlika između normal¬nog i nenormalnog većinom proizvoljna. 

Leon Engler u svome duhovitom i snažnom prvijencu lucidno spaja obiteljsku pripovijest i povijest psihijatrije te sa zadivljujućom lakoćom progovara o začudnostima i raskolima ljudske psihe zbog čega se roman Botanika ludila čita kao pravo slavlje života i ljudskosti. 

 

 

 

Iz medija:

 

„Roman koji pršti emocijama a da nikad ne klizne u patetiku.“

SRF Literaturclub

 

„Neodoljivo. Roman koji je istovremeno ozbiljan i lagan, nježan i oštar, satiričan i iskren.“

Siri Hustvedt

 

„Ovaj prvijenac čisto je otkrivenje. Autor u njemu progovara ni manje ni više nego o svemu: o obitelji, ljubavi i životu.“

rezensionen.ch

 

„Dirljiv roman o sjećanju, empatiji, osobnom razvoju i o tome da je čovjek uvijek više od svoje dijagnoze.“

Kleine Zeitung