Prva zbirka priča koju smo objavili 2021. godine — Najljepša noć duše, u majstorskom prijevodu Xenie Detoni, u hrvatskoj je javnosti dobila izvrsne kritike i Sándor Jászberényi (1980.) prepoznat je kao novi glas suvremene mađarske književnosti. Tvrdokuhana proza koju on piše potpuno je beskompromisna i po čitatelja bespoštedna, a svoj način pripovijedanja pojasnio je izjavivši: „U teoriji bi razumijevanje koliko je sve besmisleno trebalo voditi u empatiju, ali moje priče pokazuju drukčije — jednostavno, svijet je okrutno i zlo mjesto. U krivu ste kad sugerirate da u mojim pričama nema suosjećanja — naprotiv, one su pune empatije, a ono čega u njima nema je moraliziranje. Taj dio prepuštam čitateljima.”

 

I u ovoj zbirci Zapadnjačke priče autorov alter ego — Maros putuje od New Yorka, Londona, izbjegličkih kurdskih kampova u Siriji pa sve do Ukrajine u kojoj je počeo rat, ali ne zaobilazi ni rodnu Mađarsku — od događaja iz djetinjstva i mladosti, tranzicije, do današnje situacije opterećene migracijom bliskoistočnih izbjeglica.

Kralj gavrana kratki je roman, snovita i potresna priča o Tamásu Csontosu i njegovom prijatelju Csabi, smještena u mađarskoj provinciji, blizu granice gdje nadiru migranti. Pridruživši se dobrovoljnom odredu za zaštitu granice ne bi li zaradili nadnicu, stvari će se oteti kontroli, obični ljudi postat će lopovi i ubojice.

 

 

 

Iz medija:

 

 

„Sándor Jászberényi suvereno barata žanrom kratke proze. U tematski, a dobrim dijelom i motivima snažno povezanoj zbirci novela Kralj gavrana svojim surovim i škrtim jezikom,

premda prateći poetske obrasce tradicionalne novelistike i način slaganja rečenice, on pred nas iznosi bogatu paletu iskustva gubitka i proživljene muke.”

N. Béres, portal kuter.hu

 

„Čitati Kralja gavrana Sándora Jászberényija sve je, samo ne i ugodno iskustvo. Već nakon prvih nekoliko redaka imate gorak osjećaj u ustima i stisne vam se želudac, jer vam postaje jasno kako kraj priče može biti jedino tragičan. Pripovijedajući o migrantskoj krizi nastaloj 2015., on nam surovom iskrenošću progovara o bezizglednoj egzistenciji ljudi s periferije društva, gurnutih u najdublje siromaštvo, a koje je u pravilu lako izmanipulirati, pa navesti na neljudske brutalnosti, no svejedno ga ne možete prestati čitati.”

M. G. Szabó, portal kultura.hu

„I ja sam tu djevojku htjela zaboraviti. Istinski je zaboraviti, tako da više ne želim pisati o njoj. Da više ne mislim kako moram pisati o njoj, o njezinoj žudnji, ludilu, gluposti i po¬nosu, njezinoj gladi i krvi koja joj je presušila. Nikad nisam uspjela.“

 

U Djevojačkim uspomenama Annie Ernaux vraća se u ljeto 1958. i svoju prvu noć s muškarcem kad je kao osamnaestogodišnja djevojka radila u ljetnoj koloniji. Žuđeno seksualno iskustvo pretvorilo se u traumu koja se duboko upisala u njezino tijelo, i ranu što će gotovo šezdeset godina nakon događaja biti okidačem za pisanje. Annie Ernaux ponire u vlastita sjećanja, služi se fotografijama i pismima kako bi oživjela djevojku koja je bila, njezinu ranjivost i snagu, i zabilježila ključne trenutke njezina sazrijevanja. Djevojačke uspomene intimno i bespoštedno progovaraju o vlastitim izborima a da pritom ne ispuštaju osvijetliti jednu epohu i društvo koje je ženama umjesto žudnje nametnulo sram, umjesto slobode pokoravanje. Nakon romana Godine, Annie Ernaux i ovom knjigom maestralno pokazuje svoje umijeće da osobnu priču pretvori u kolektivnu pripovijest, potvrđujući još jednom svu veličinu svojega književnog djela.

 

Iz medija:

 

„Jedno od najznačajnijih djela suvremene francuske književnosti.”

Le Point

 

„Sjajna knjiga koja se svojom iznimnošću nastavlja na opus Annie Ernaux.“

Elle

 

„Annie Ernaux kraljica je nove autobiografske književnosti.“

Die Zeit

 

„Jedan od načina čitanja knjige Annie Ernaux jest pokušaj razumijevanja toga zakučastog, bolnog, suštinskog procesa postajanja.“

The New Yorker