Prva zbirka priča koju smo objavili 2021. godine — Najljepša noć duše, u majstorskom prijevodu Xenie Detoni, u hrvatskoj je javnosti dobila izvrsne kritike i Sándor Jászberényi (1980.) prepoznat je kao novi glas suvremene mađarske književnosti. Tvrdokuhana proza koju on piše potpuno je beskompromisna i po čitatelja bespoštedna, a svoj način pripovijedanja pojasnio je izjavivši: „U teoriji bi razumijevanje koliko je sve besmisleno trebalo voditi u empatiju, ali moje priče pokazuju drukčije — jednostavno, svijet je okrutno i zlo mjesto. U krivu ste kad sugerirate da u mojim pričama nema suosjećanja — naprotiv, one su pune empatije, a ono čega u njima nema je moraliziranje. Taj dio prepuštam čitateljima.”

 

I u ovoj zbirci Zapadnjačke priče autorov alter ego — Maros putuje od New Yorka, Londona, izbjegličkih kurdskih kampova u Siriji pa sve do Ukrajine u kojoj je počeo rat, ali ne zaobilazi ni rodnu Mađarsku — od događaja iz djetinjstva i mladosti, tranzicije, do današnje situacije opterećene migracijom bliskoistočnih izbjeglica.

Kralj gavrana kratki je roman, snovita i potresna priča o Tamásu Csontosu i njegovom prijatelju Csabi, smještena u mađarskoj provinciji, blizu granice gdje nadiru migranti. Pridruživši se dobrovoljnom odredu za zaštitu granice ne bi li zaradili nadnicu, stvari će se oteti kontroli, obični ljudi postat će lopovi i ubojice.

 

 

 

Iz medija:

 

 

„Sándor Jászberényi suvereno barata žanrom kratke proze. U tematski, a dobrim dijelom i motivima snažno povezanoj zbirci novela Kralj gavrana svojim surovim i škrtim jezikom,

premda prateći poetske obrasce tradicionalne novelistike i način slaganja rečenice, on pred nas iznosi bogatu paletu iskustva gubitka i proživljene muke.”

N. Béres, portal kuter.hu

 

„Čitati Kralja gavrana Sándora Jászberényija sve je, samo ne i ugodno iskustvo. Već nakon prvih nekoliko redaka imate gorak osjećaj u ustima i stisne vam se želudac, jer vam postaje jasno kako kraj priče može biti jedino tragičan. Pripovijedajući o migrantskoj krizi nastaloj 2015., on nam surovom iskrenošću progovara o bezizglednoj egzistenciji ljudi s periferije društva, gurnutih u najdublje siromaštvo, a koje je u pravilu lako izmanipulirati, pa navesti na neljudske brutalnosti, no svejedno ga ne možete prestati čitati.”

M. G. Szabó, portal kultura.hu

„I ja sam tu djevojku htjela zaboraviti. Istinski je zaboraviti, tako da više ne želim pisati o njoj. Da više ne mislim kako moram pisati o njoj, o njezinoj žudnji, ludilu, gluposti i po¬nosu, njezinoj gladi i krvi koja joj je presušila. Nikad nisam uspjela.“

 

U Djevojačkim uspomenama Annie Ernaux vraća se u ljeto 1958. i svoju prvu noć s muškarcem kad je kao osamnaestogodišnja djevojka radila u ljetnoj koloniji. Žuđeno seksualno iskustvo pretvorilo se u traumu koja se duboko upisala u njezino tijelo, i ranu što će gotovo šezdeset godina nakon događaja biti okidačem za pisanje. Annie Ernaux ponire u vlastita sjećanja, služi se fotografijama i pismima kako bi oživjela djevojku koja je bila, njezinu ranjivost i snagu, i zabilježila ključne trenutke njezina sazrijevanja. Djevojačke uspomene intimno i bespoštedno progovaraju o vlastitim izborima a da pritom ne ispuštaju osvijetliti jednu epohu i društvo koje je ženama umjesto žudnje nametnulo sram, umjesto slobode pokoravanje. Nakon romana Godine, Annie Ernaux i ovom knjigom maestralno pokazuje svoje umijeće da osobnu priču pretvori u kolektivnu pripovijest, potvrđujući još jednom svu veličinu svojega književnog djela.

 

Iz medija:

 

„Jedno od najznačajnijih djela suvremene francuske književnosti.”

Le Point

 

„Sjajna knjiga koja se svojom iznimnošću nastavlja na opus Annie Ernaux.“

Elle

 

„Annie Ernaux kraljica je nove autobiografske književnosti.“

Die Zeit

 

„Jedan od načina čitanja knjige Annie Ernaux jest pokušaj razumijevanja toga zakučastog, bolnog, suštinskog procesa postajanja.“

The New Yorker

Gustav Mahler sjedi na palubi broda ploveći iz New Yorka u Europu. Najveći je glazbenik toga doba, cijeli ga svijet slavi, ali on sada osjeća još samo svoje bolno i umorno tijelo. Na valovima oceana, uronjeni u glazbu koja kao da odjekuje svakom stranicom, poniremo u Mahlerova sjećanja na njegovih posljednjih nekoliko godina, na ljeta u planinama, na tragičnu smrt kćeri Marije, susret s Freudom, pratimo njegove misli o glazbi, o ljubavi prema drugoj kćeri Ani i prema Almi, ženi njegova života koju je odavno izgubio i koja ne sluti da je ovo njegovo oproštajno putovanje. Posljednji stavak dirljiv je portret iznimna umjetnika u sutonu života koji, suočavajući se s prošlošću, sabire sve one trenutke što su ga nadahnjivali za djela uzvišene ljepote kojoj je oduvijek težio. 

 

Iz medija:

 

„Nakon zapaženih romana Čitav jedan život i Polje, Seethaler novom knjigom zaokružuje svoju trilogiju o trijumfu književnosti nad smrću… Ova je knjiga sigurni bestseler.“ 

Frankfurter Allgemeine Zeitung

 

„Zadivljuje umijeće Roberta Seethalera da snažno i dojmljivo ispripovijeda život Gustava Mahlera. Čini nam se kao da sjedimo uza nj i slušamo njegove riječi.“

WDR2

 

„Maestralan komad o glazbeniku Gustavu Mahleru, jezično i ambijentalno savršeno komponiran.“

SRF

 

„Jednostavnim rečenicama Seethaler uklanja sve ukrase dok ne dođe do jezgre. Do onoga što ostaje od života kad se osvrnemo na njega.“

Spiegel Online

 

„Roman profinjena ozračja… Mala, sjajna studija o ljepoti umjetnosti i prolaznosti života.“

hr2-kultur

Nakon odsluženja vojnoga roka (1986.) devetnaestogodišnji Syvert vraća se kući majci i bratu. Nastoji se ponovno uklopiti u civilni život pa trenira nogomet, izlazi s vršnjacima, zanima se za djevojke. Jednoga jutra, nakon što je u noći sanjao oca koji je nekoliko godina prije poginuo u prometnoj nesreći, osjeti da je brak njegovih roditelja bio u raspadu, na kraju. U podrumu pronalazi očeve stvari i kutiju s pismima na ćirilici pristiglim iz Rusije. Kada uspije pronaći prevoditelja s ruskoga, koji mu prevede pisma, shvaća da su to pisma žene koju je njegov otac volio i zbog koje je namjeravao napustiti obitelj. Teško bolesna majka odlazi u bolnicu, Syvert se zapošljava, vodi brigu o mlađemu bratu Joaru i piše pismo ženi u Rusiju. 

Putin je već na vlasti, biologinja s Moskovskog sveučilišta, Alevtina, odlazi sa sinom u rodni gradić kako bi organizirala proslavu osamdesetog rođendana svojega poočima, umirovljena glazbenika, kojemu je nježno privržena. Nekoliko dana okrenuta sebi, suočena sa svojim životom, promišlja o tome kako je od nadarene, znatiželjne i ambiciozne znanstvenice postala srednjestrujaška sveučilišna profesorica. Zainteresira se i za priču o pokojnoj majci i svojem biološkom ocu. Doznaje da je i on već godinama mrtav, ali i da ima dva polubrata u Norveškoj.

Vukovi iz šume vječnosti veličanstvena je saga o ljudskim odnosima, kulturnom i znanstvenom naslijeđu, o ljudskim ograničenjima i mogućnostima te sudbinskoj povezanosti s prirodom. Na mnoštvo esencijalnih pitanja, koja Knausgård postavlja, odgovora je malo.

„I mi kao i životinje imamo obzor razumijevanja, unutar njega misli nam se mogu slobodno kretati, i to je za nas stvarnost. Na rubu obzora počinje magla, ondje sve postaje sve nejasnije, a iza toga je nagli prekid, do onoga što se ondje nalazi ne možemo nikada doprijeti. Što je svijest, to nam je izvan obzora razumijevanja. Kako je nastao život, to nam je izvan obzora razumijevanja. Što je svemir i što su atomi: izvan. Vrijeme: izvan. Smrt: izvan.“

 

 

Iz medija:

 

„Knausgård ostaje jedan od velikih kroničara malih, svakodnevnih životnih iskustava. Alevtina će se čas baviti dubokoumnim razmišljanjima o evoluciji, a čas razmatrati mesne okruglice. Knausgård je akutno usklađen sa simultanošću uzvišenosti i banalnosti u životu... Iako konačan oblik Knausgårdova najnovijeg pothvata nije još vidljiv, dobro znamo da nema dima bez vatre. Najvjerojatnije nam se sprema nešto zlokobno.“

The Washington Post

 

„Samo Knausgård može pisati kao Knausgård… Izdržite li gotovo osamsto stranica, ostat ćete pod sasvim posebnim i vrlo jezivim dojmom… U svojim najboljim trenutcima roman je poput svojevrsnog književnog filma strave. Ljudi u svoj svojoj ranjivosti izloženi su akutnim i neobjašnjivim zbivanjima… Pred kraj Vukova iz šume vječnosti dvije se knjige na neki način spajaju. Apokalipsa ili ne. Imamo razloga za iščekivanje.“

Verdens Gang (Norveška)

Prva zbirka priča koju smo objavili 2021. godine — Najljepša noć duše, u majstorskom prijevodu Xenie Detoni, u hrvatskoj je javnosti dobila izvrsne kritike i Sándor Jászberényi (1980.) prepoznat je kao novi glas suvremene mađarske književnosti. Tvrdokuhana proza koju on piše potpuno je beskompromisna i po čitatelja bespoštedna, a svoj način pripovijedanja pojasnio je izjavivši: „U teoriji bi razumijevanje koliko je sve besmisleno trebalo voditi u empatiju, ali moje priče pokazuju drukčije — jednostavno, svijet je okrutno i zlo mjesto. U krivu ste kad sugerirate da u mojim pričama nema suosjećanja — naprotiv, one su pune empatije, a ono čega u njima nema je moraliziranje. Taj dio prepuštam čitateljima.”

 

I u ovoj zbirci Zapadnjačke priče autorov alter ego — Maros putuje od New Yorka, Londona, izbjegličkih kurdskih kampova u Siriji pa sve do Ukrajine u kojoj je počeo rat, ali ne zaobilazi ni rodnu Mađarsku — od događaja iz djetinjstva i mladosti, tranzicije, do današnje situacije opterećene migracijom bliskoistočnih izbjeglica.

Kralj gavrana kratki je roman, snovita i potresna priča o Tamásu Csontosu i njegovom prijatelju Csabi, smještena u mađarskoj provinciji, blizu granice gdje nadiru migranti. Pridruživši se dobrovoljnom odredu za zaštitu granice ne bi li zaradili nadnicu, stvari će se oteti kontroli, obični ljudi postat će lopovi i ubojice.

 

 

 

Iz medija:

 

 

„Sándor Jászberényi suvereno barata žanrom kratke proze. U tematski, a dobrim dijelom i motivima snažno povezanoj zbirci novela Kralj gavrana svojim surovim i škrtim jezikom,

premda prateći poetske obrasce tradicionalne novelistike i način slaganja rečenice, on pred nas iznosi bogatu paletu iskustva gubitka i proživljene muke.”

N. Béres, portal kuter.hu

 

„Čitati Kralja gavrana Sándora Jászberényija sve je, samo ne i ugodno iskustvo. Već nakon prvih nekoliko redaka imate gorak osjećaj u ustima i stisne vam se želudac, jer vam postaje jasno kako kraj priče može biti jedino tragičan. Pripovijedajući o migrantskoj krizi nastaloj 2015., on nam surovom iskrenošću progovara o bezizglednoj egzistenciji ljudi s periferije društva, gurnutih u najdublje siromaštvo, a koje je u pravilu lako izmanipulirati, pa navesti na neljudske brutalnosti, no svejedno ga ne možete prestati čitati.”

M. G. Szabó, portal kultura.hu