"Životna priča" (Sippur Hayim, 1999.) poslijednji je Appelfeldov objavljeni roman za koji je 2004. dobio prestižnu francusku nagradi Prix Médicis za najbolji strani roman. U ovom autobiografskom romanu Appelfeld preispituje njegova sjećanja na djetinjstvo u rodnoj Bukovini (Rumunjska), raspad vlastite obitelji uoči 2. svjetskog rata, dolazak u Palestinu i novi život koji je morao stvoriti u nepoznatom okruženju.
Iz medija
“Ovo sjećanje evocira čudo koje je s onu stranu jezika. O danim prizorima valja razmišljati, treba ih okusiti. Tako je malo okolišanja, tako malo objašnjavanja u tim slikama iscjeđenim iz terora.” The Guardian
“Ovaj roman je i sjećanje u najčistijem smislu te riječi, zaliha prikupljenih osjećaja i impresija proustovske snage, neograničena mjestom, vremenom i imenima. Appelfeld definira sjećanje kao ´živi i uskipjeli izvor´, iako događaji nisu kronološki poredani, romaneskna struktura je poput snova, neomeđena stapa se u nezaboravnu cjelinu.” Observer
“Više od četrdeset godina Aharon Appelfeld snažno i jezgrovito istražuje iskorijenjenost ljudskih bića ... Esencijalno djelo čija snaga podsjećanja tjera na promišljanje.” Le magazine litteraire
"A. Appelfeld je puno više od lica koje je preživjelo Holokaust. On je pisac vrhunskog dometa koji je svoje osobno iskustvo pretočio u literaturu iznimne jasnoće i snage." The Washington Post
"Čitatelj će neprestano pokušavati ovu knjigu iskoristiti za pretisak - no neoizostavno će doći do zaključka daje uzaludan svaki pokušaj svođenja pjesničke imaginacije na gole životne činjenice. Pojedinosti iz 'bogata rezervoara' sjećanja naći ćete u svim Appelfeldovim memoarima i u odnosu na mitski preuveličane romane upravo je u tome njihova draž i njihovo savršenstvo." Neue Züricher Zeitung
Aharon Appelfel rodio se 1932. u Černovcima (Bukovina), u Rumunjskoj, kao sin jedinac u dobrostojećoj židovskoj obitelji. Nakon dolaska Njemačkih trupa u Bukovinu, kad je Appelfeld imao osam godina, započinje progon židovskog stanovništva. Majka mu je ubijena, a on je zajedno s ocem deportiran u koncentracijski logor. U postojećem kaosu uspijeva pobjeći i tri godine skriva se po ukrajinskim šumama. Po dolasku Crvene armije na to područje priključuje se njezinim redovima kao pomoćnik u kuhinji gdje je dočekao i kraj rata. Godine 1946. preko talijanskog tranzitnog logora emigrira u Izrael gdje i danas živi. Predaje hebrejsku književnost na Sveučilištu Ben Gurion u Negevu. Bio je gostujući profesor na Sveučilištima Boston i Yale i stipendist Sveučilišta Havard i Oxford. Za svoj književni rad dobio je brojne ugledne nagrade: Nagradu Brenner, Nagradu Bialik, Nagradu države Izrael (1983.), francusku Nagradu Medicis za najbolji strani roman 2004. (za naslov Životna priča, OceanMore, 2007.) i Nagradu Nelly Sachs. Njegov književni opus do danas sastoji se od šest zbirki priča, nekoliko novela i eseja te impresivnih devetnaest romana. Djela su mu prevedena na dvadeset i sedam jezika i objavljena u više od trideset zemalja.