Javne tajne, prvi put objavljene 1994. godine, osma su zbirka priča Alice Munro. Već se od početnih redaka prve priče Skriveno i otkriveno nazire jedna od velikih tema ove zbirke – razorna moć starih ljubavi i prisjećanja. Louisa, mlada knjižničarka koja primi neočekivano pismo vojnika s ratišta, teško je mogla zamisliti koliko će je daleko odnijeti njena znatiželja. Sve su priče u tom pogledu slične – daju više od očekivanja. Intimne su, ali napete, suzdržane, ali intenzivne, jednostavne, ali majstorske, smještene u živopisnom kanadskom gradiću, no sežu i na druge kontinente. Autorica temeljito i lucidno istražuje ženske teme, no kroz oči osam fikcionalnih žena propituje i zajedničku kulturu i opće vrijednosti svjetova u kojima egzistiraju. Ove priče, u kojima neočekivano odjekuju tuđi životi, također govore o prazninama u sjećanju, ali i o neskladu u našim vlastitim egzistencijama: naša prošlost, kaže Alice Munro, čini nas strancima nama samima.
Iz medija:
“Može li bolja vrsta književnosti spasiti svijet? Uvijek postoji tanka nada (čudne stvari se ponekad dogode), ali odgovor je gotovo sigurno ne, ne može. Ipak, postoji razumna šansa kako može spasiti tvoju dušu. Ako si nezadovoljan mržnjom koja je oslobođena u tvome srcu, možeš pokušati zamisliti kako je biti osoba koja te mrzi; možda možeš razmisliti o mogućnosti da si zapravo ti onaj Zločesti; no, ako je to teško zamisliti, pokušaj provesti još koju večer s najtajanstvenijom od svih osoba u Kanadi.“ Jonathan Franzen, The New York Times
“Na kraju, fascinantna je i autoričina književna imaginacija, lakoća zamišljanja različitih karaktera, situacija i međuljudskih odnosa i različitih načina na koje se može odvrtjeti film nečijeg života. Jedan od razloga zašto su ove priče tako vraški dobre leži i u nenametljivom poentiranju i aluzivnosti, u značenjima koja vam se otkrivaju tek nakon pročitane cijele priče. Ukratko, odlične, suptilne a opet razorne priče u kojima se život kakav jest ne tumači nego ispisuje.“ Katraina Luketić, T-Portal
“Kada se vertikalna osnovica proze Alice Munro pomnoži s horizontalnom dobiva se literarni opseg koji obilježava čitavu epohu, i koji je ujedno svevremen.“ Dragan Jurak, Moderna vremena
“Nema tu mahanja zastavom Književnosti, ništa se tu napadno ne stavlja u izlog, i upravo po tome to i jest djelo suptilne majstorice.“
Robert Perišić, Globus
“Alice Munro je književna gozba; proslava na kojoj se jelo – priče – gutaju pažljivo i polako, da se upije svaki okus, svaki miris, i onda se tih slasnih zalogaja prisjećamo još danima, pipajući jezikom po sjećanjima, nadajući se da je negdje zaostao još poneki komadić, istodobno i sladak i gorak. Remek-djelo!“ Tanja Tolić, najboljeknjige.com
Alice Munro (1931.) rođena je u Winghamu (Ontario) u Kanadi, dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Već kao studentica počinje objavljivati kratke priče po ?časopisima, a 1968. dobiva svoju prvu Guvernerovu nagradu – najprestižniju kanadsku književnu nagradu – za zbirku priča Dance of the Happy Shades. Guvernerovu nagradu dobila je još i 1978. za zbirku Who Do You think You Are? te 1986. za The Progress of Love. Dvostruka je dobitnica i važne Gillerove nagrade – 1998. za zbirku The Love of a Good Woman i 2004. za Runaway, zbirku koja je dobila i nagradu Commonwealth Writers Prize (2005.). Godine 2009. Alice Munro dobiva nagradu Man Booker International za životno djelo, nagradu koju mnogi kritičari nazivaju »kompetentnom alternativom« Nobelovoj, a koja se dodjeljuje svake dvije godine i za koju u izbor ulaze pisci iz cijelog svijeta kojima su djela prevedena na engleski jezik. Objavila je više od 14 zbirki priča i jedan roman (Lives of Girls and Woman) i slovi za jednu od najboljih kanadskih književnica uopće. Ocjenjivački sud obrazložio je svoju odluku o dodjeljivanju nagrade Man Booker International Alice Munro ovim riječima: »A. Munro uglavnom je poznata kao autorica pripovijedaka, ali svaka njezina priča ima dubinu, mudrost i preciznost za kakve mnogim romanopiscima treba cijeli vijek. ?čitati Munro znači svaki put saznati nešto o čemu nikad prije niste mislili.«
"Kad čitam priče Alice Munro, dovodim se u stanje tihe refleksije i razmišljam o vlastitom životu: o odlukama koje sam donio, stvarima koje jesam ili nisam napravio, o tome kakva sam osoba, o neizbježnosti smrti. Munro je jedna od one šalice pisaca – nekih živih, ali uglavnom pokojnih – na koje mislim kad kažem da je književnost moja religija. Dok god sam uronjen u priču Alice Munro, iskazujem nekom posve izmišljenom liku isto ono svečano poštovanje i tiho, ali duboko zanimanje koje iskazujem i samom sebi u svojim najsvjetlijim trenutcima kao ljudsko biće." Jonathan Franzen
