Povratak Filipa Latinovića mogao bi izazvati pozornost unutar hrvatske književne produkcije ne samo posezanjem za motivima iz misaone riznice Miroslava Krleže, a da istom ne bude parodija, ni pokušaj pisanja nastavka njegova romana, nego i svojevrsnom erotizacijom nekih njegovih likova i njihove unutarnje motivacije na zasadama psihoanalitičkog i filozofskog promišljanja fenomena sadizma i mazohizma. Jedno i drugo romanu daje specifičnu stilističku notu, koja ga, uza sve podudarnosti, bitno udaljava od predloška: u životnoj motivaciji njegovih likova naziru se, primjerice, brojne crte protagonista romana Venera u krznu Leopolda von Sacher-Masocha, čija se temeljna struktura na specifičan način reflektira i u nekim Krležinim djelima. Zanimljivo ispričana priča upravo labavom adaptacijom Krležinih i Masochovih motiva zahtjevima suvremenosti pokazuje se kao originalan način da se progovori o duhovnom stanju današnjice. Mazohizam, pa ni sadizam, sugerira autor, nisu puki refleksi uživanja u tjelesnom bolu i njegovu nanošenju, kao što nam to govori opća predodžba, već međusobno isključivi, autonomni načini da se u uvjetima trajno ugušene pobune humorom ili ironijom reagira na stegu društva, njegovih neumoljivih zakona i institucija.

Iz medija:

“Nije Perić ni prvi ni zadnji koji je domovinski furor shvatio manje kao dar, a više kao folklor i teror. Što je još važnije, pokazao je to načinom i snagom koja njegov roman uzdiže iznad naših književnih i drugih standarda.“

Zdravko Zima, Novi list

“Knjiga Borisa Perića receptima koji će naše utrobe učiniti sretnima nudi recepturu za kulturni dijalog koji je nasušno potreban temperamentu i mentalitetu proizvoljno sljubljenih grupa na prapovijesnim načelima ksenofobije i autofobije, koje se u vlastiti postanak kunu da znaju tko su i odakle dolaze.“

Nikola Petković, Novi list

“A za njega, kao i za prethodni roman, vrijedi da je umješan spoj istraživanja na terenu, erudicije i pripovjedačkog talenta, ukratko, mara i dara.“

Jagna Pogačnik, Jutarnji list