“Kad sam tog jutra otvorio oči, ugledao sam bljeskajuće monitore, kabele, šipke, konzole, zastore, cijevi. Užasnuo sam se. To je bio prvi osjećaj. Nisam znao tko sam, što sam, gdje sam ni o čemu se tu radi. Nisam se sjećao kad sam legao spavati ni što sam radio prije toga, ničega se nisam sjećao, nije postojalo prije, nikakva prošlost. Postojalo je buđenje, a poslije toga samo užas i zimica. Plutao sam u ledenoj sivoj juhi i drhtao, iz mene je kuljala mučnina.”

 

Tako počinje Popovićev novi roman, prožet autobiografskim činjenicama i fikcijom, mikroesejističkim razmišljanjima i poetskim snatrenjima. Priča prati šezdesetogodišnjaka koji nakon obiteljskog i profesionalnog sloma i teške bolesti bespoštedno preispituje svoj dotadašnji život. Počinje shvaćati da nije razumijevao ni sebe ni druge, da zapravo nije znao tko je i što želi, shvaća da je njegova skala vrijednosti bila izokrenuta, da su mu važne i vrijedne bile nevažne i bezvrijedne stvari, da se pasivno prepuštao društvenim običajima i modelima ne dovodeći ih ni u jednom trenutku u pitanje. A treba li se u njegovim godinama čovjek pripremati samo za umiranje ili možda postoji i neki novi početak, neki novi život?