Hermann je direktor tvornice papira u malom austrijskom skijaškom mjestu. Bojeći se zaraze sidom, prestaje odlaziti u javne kuće i usredotočuje se na vlastitu suprugu, koja mu mora omogućiti ostvarenje svih njegovih seksualnih fantazija. Iscrpljena svakodnevnim muževim nasrtajima, Gerti se polako odaje alkoholu, ali se i zaljubljuje u studenta Michaela, potajno se nadajući da muško-ženski odnosi imaju i drugu dimenziju.
"Šteta što je recepcija Naslade krenula u krivom smjeru. Novinski naslovi bili su: "Propali pornić koji je napisala žena". Isprva sam doista htjela napisati ženski pornografski roman, ali uvidjela sam da mi je to nemoguće. Muškarac je taj koji stvara pornografiju; žena je najviše nijemi objekt muškog pogleda. Bez sumnje, ja sam prikrivena moralistkinja. Tako je Naslada snažna socijalna kritika, pokušaj demontiranja principa modernog ropstva."
Iz intervjua E. Jelinek u časopisu Nuits Blanches
Iz medija:
"...u njemačkoj suvremenoj književnosti nema jezičnog i intelektualnog izazova takve vrste." Frankfurter Rundschau
"... ovom je romanu mjesto na osamljenoj čisitni visoko iznad suvremene njemačke književnosti... Nadasve uzbudljivim smatram agresivnost, neukus i nesmiljenost kojima autorica preuzima jezik pohotljivosti povezane s glupošću te ga dosljedno pojačava do groteskno-komičnog: nesmiljeno je to izobilje, istina citiranog, ali bez imalo ustručavanja korištenog jezika seksualnosti ili, točnije, jedne vrste govorenja o seksualnosti." Süddeutsche Zeitung
Elfriede Jelinek rođena je 1946. u Mürzzuschlagu (Štajerska) od majke austrijske katolkinje, pripadnice visoke gračanske klase i oca (inženjera i autodidakta) češkog Židova koji je u Beč stigao iz skromne ali obrazovane sredine. Predestinirana (po majci) da postane virtuozna glazbenica 1950. upisuju je u Katolički institut Djevice Marije Sionske u Beču, gdje počinje učiti balet i francuski, a sa sedam godina započinje pohađati i satove violine, glasovira i pjevanja. Od 1960. na Konzervatoriju grada Beča studira orgulje i blok flautu, a kasnije studira kompoziciju. 1964. u Beču počinje studirati teatrologiju i povijest umjetnosti. 1971. diplomirala je orgulje. Bila je aktivna u studentskom pokretu, a i kasnije se često pojavljuje u ulozi angažirane autorice. Već tijekom studija javlja se u književnim časopisima sa zanimljivom lirikom, a njena radiodrama Kad sunce zađe za mene je već kraj radnog dana - Wenn die Sonne sinkt ist für mich schon Büroschluß (1974.) proglašena je radiodramom godine. 1975. izlazi roman Ljubavnice - Die Liebhaberinnen. Autorica se okreće kritikom prikazivanju društva i odnosa među spolovima iz ženske perspektive. Mediji na temelju čestih autoričinih javnih istupa prenaglašavaju provokativnost njena pisanja, pa uslijed toga briljantnost stila i inovativnost pripovjednog i dramatičarskog postupka katkada nepravedno dospijevaju u drugi plan. Elfriede Jelinek ne zazire od zadiranja u krajnje osjetljive teme, a kombiniranjem raznih pripovjedačkih i dramskih tehnika (montaža, kolažiranje, unutarnji monolog) ostvaruje osebujan stil koji je nerijetko na granici prevodivosti. Kruna njezina književnog stvaralaštva nedvojbeno su romani Pijanistica - Die Klavierspielerin (1983.), Naslada - Lust (1983.) i Djeca mrtvih - Die Kinder der Toten (1995.). Osim kod nas već uprizorene drame Što se dogodilo nakon što je Nora napustila svoga muža ili potpornji društava - Was geschah nachdem Nora ihren Mann verlassen hatte oder die Stützen der Gesellschaften (1977.) napisala je više izvrsnih drama među kojima se ističu Clara S. (1982.), Burgtheater (1986.), Totenauberg (1992.), Odmorište - Raststätte (1997.), On ne kao on - Er nicht als er (1998.), Sportski komad - Ein Sportstück (1998.) i dr. Za svoj književni rad autorica je dobila brojne nagrade i priznanja. 1998. primila je prestižnu Büchnerovu nagradu, a 2002. dodijeljena joj je ugledna Heineova nagrada kojom se osim literarne vrijednosti aludira i na autoričin socijalni angažman i kritičko promišljanje vremena u kojem živimo. Elfride Jelinek dobitnica je Nobelove nagrade za književnost.
