U podnaslovu ove knjige bi, možda, trebalo stajati Srednjobosanska poema, ili, još preciznije, Završno pjevanje Srednjobosanske poeme. Prije mnogo godina u Zagrebu je, uz poneki podsmijeh, objavljen roman jednoga važnog i dobrog pjesnika naše generacije. Podsmijeh se tad ticao upravo podnaslova: Manjinski roman. Gloria je, ne htijući, napisala nastavak, koji govori o prelasku jednoga drugog naroda u manjinu, i u ništa. Otac je tu glavni, a po mnogo čemu i jedini lik. Posljedni preostali iz svijeta koji se seli u sjećanja i progovara iz prošlosti, bogate i veoma naseljene likovima. Otac poučava, savjetuje i zanovijeta. Pomiren da ga se ne sluša. Njegova pomirenost je dvostruka: s kćeri koja je spašena, jer je izmještena iz njegove izgubljene Bosne; s vlastitim životom u kojem se pretvorio u tuđina i gosta, premda nikamo nije odlazio. Ovo je knjiga o ratu i onome što je nastalo poslije rata. Ovo je knjiga o konstitutivnom narodu i jednoj njegovoj obitelji. Ljubavna knjiga između oca, domovine i tuđine. Knjiga o tome kako u čovjekovom životu najprisutnijim biva ono što je upravo iščezlo. Knjiga o poraženim očevima koji bi još nešto da kažu kćerima spašenim u tuđini.

 

Miljenko Jergović

 

Iz medija:

 

"Nevjerojatna je dubina i širina svijeta koji Glorija Lujanović prikazuje u svojoj "poemi", i to jednim jednostavnim, gotovo lapidarnim jezikom, i ne sjećam se više kada se u ovdašnjim književnostima pojavio jedan ovako uvjerljiv i zrelo napisan književni prvijenac, a koji je ujedno i do kraja politički osviješten tekst, koji podjednako, s onih vegelovskih "rubnih predela", upućuje žestoke i beskrajno duhovite žaoke i prema Zagrebu i prema Sarajevu.“

Josip Mlakić, bljesak.info

 

"Izvorna je i okrepljujuća književna uzbuđenost koju izaziva ovaj tekst - iskren i tužan doboga, istovremeno i oslobađajuć. Njegovo vrijeme tek dolazi."

Ivan Lovrenović

 

"Jezik je neskriveni glavni adut knjige Glorije Lujanović, gdje s jedne strane imamo glas kćeri koja uvjerava oca u ispravnost svojih odluka, a s druge strane njegovu emotivnu krutost i jednostavnost uz poprilično adekvatne jezičke konstrukcije gdje se rod i zamjenice mijenjaju, implicirajući nemogućnost otpora nametnutim pravilima hijerarhiji.“

Mirko Božić, Moderna vremena