U najboljoj tradiciji velikih majstorica američke kratke priče (Munro, Berlin) niz nastavlja Lydia Davis – magičnim komprimiranjem svakodnevice, neprimijećenih detalja, usputnih razgovora, spletom svojih i tuđih snova, iščitavanjem Flaubertovih pisama (tijekom prevođenja Gospođe Bovary), stvara začudne priče neuobičajenih formi. Neke su poput aforizama, poput poezije u prozi, parabola, briljantno duhovite „priče-žalbe“ (Pismo proizvođaču smrznutog graška, Pismo direktoru hotela, Pismo predsjedniku Američkoga biografskog zavoda), i bolno potresne (Tuljani, Pseća dlaka, Pas i dr.). Mnogi bi pisci na temu ispisali čitav roman, ali njoj je dovoljno nekoliko rečenica, nekoliko stranica, jer priču možemo smjestiti bilo gdje, a najobičniji trenutci koje jedva zamjećujemo mogu nas udariti svojom nesmiljenom okrutnošću.
Iz medija:
“Davis je čarobnjakinja samosvijesti. Tek nekoliko suvremenih pisaca može riječima na stranici bolje izraziti bit. … Ona je skraćeni Proust…“
Jonathan Franzen
“Usprkos njihovoj kratkoći (a možda upravo zbog nje), priče [Lydije Davis] postavljaju životna pitanja, o nama i o svijetu… U središtu je knjige shvaćanje da priče možemo otkriti posvuda, da su sasvim uobičajeni i svakodnevni trenutci zapravo oni najnasilniji i posve autentični, a na nama je da ih primijetimo, ponovno kreiramo, sačuvamo.“
The Los Angeles Times
“Neke knjige ispadnu tako da nalikuju na elektroencefalogram samoga autora. Ne mogu i neću Amerikanke Lydije Davis jedna je od takvih.“
Le Monde des livres
“Moćna je poput Kafke, tankoćutna poput Flauberta, Davis je autentična predstavnica svoje epohe, na svoj način, kao što je bio i Proust… Ispunjava vas radošću. Ne postoji pisac poput nje.“
Ali Smith, The Guardian
“Ne mogu i neću tmurnija je i ozbiljnija od ostalih zbirki priča Lydije Davis. Propast i rasulo uvijek su blizu… Slučajna ljepota također je posvuda… kao da nas Davis želi podsjetiti da nas samo detaljno, intenzivno promatranje može spasiti, i to samo nakratko.“
The New York Times Book Review
“Najrevolucionarnija zbirka priča objavljena u zadnjih 25 godina u Americi.“
The Boston Globe
Lydia Davis (1947.) američka je spisateljica kratkih priča, romana, eseja i zapažena prevoditeljica s francuskoga i drugih jezika. Do danas je objavila šest zbirki priča i roman Kraj priče. Prevela je mnoge francuske klasike, poput Prousta, Flauberta, Blanchota, Foucaulta. Jedna je od tek troje živućih autora koji su se pojavili u prestižnim izdanjima The Best American Short Stories i The Best American Poetry. Godine 2003. primila je iznimno cijenjenu stipendiju MacArthur, 2005. izabrana je za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, a 2013. dobitnica je Međunarodne nagrade Man Booker, i to za prozu koju obilježavaju „kratkoća i preciznost poezije“. Predaje kreativno pisanje na Sveučilištu u Albanyju, New York.
