Nakon dugih godina provedenih u inozemstvu, Peter Garren i njegova braća Támas, Albert i Edgar vraćaju se u obiteljski dom gdje ih dočekuje sestra Ana, a otac je na umoru. Uhvaćeni u klopku prošlosti i neizbježnosti očeve smrti, svi preispituju svoje vlastite živote i međusobne odnose i odjednom na površinu izlaze tajne o kojima se u obitelji uvijek šutjelo, građanska pristojnost nalagala je da se sve prešućuje. Braću i sestru obuzima ljubomora, stare nesuglasice izviru i među svima zavlada nepodnošljiva atmosfera međusobna ironična preispitivanja, predbacivanja, sagledavanja istine. Što se događa ako očevom smrću nestane sve što ih je povezivalo? Znači li to i propast njihove poštovane građanske obitelji? Kritika je Ljubomorne, tu priču o propasti obitelji Garren, već odavno proglasila inačicom mađarskih Buddenbrookovih.
Iz medija:
“Nalik na godove stabla što se šire, njegova opsežna djela u rangu vrhunske svjetske književnosti objavljuju se od prijelaza u dvadeseto stoljeće i svako novo djelo sreća je za književnu publiku.“
Freie Presse
“Jedan od vrhunaca veličanstvene povijesti mađarske književnosti 20. stoljeća.“
Deutsche Welle
“Veličanstvena prolaznost Máraieva je središnja tema, koju on uvijek iznova varira na grandiozan način.“
Westdeutsche Allgemeine Zeitung
“Stil Sándora Máraia odlikuje elegancija koja ga povezuje s prošlim vremenima. Ali ta elegancija nije prekrivena prašinom – elegancija je to velikoga književnika.“
Frankfurter Neue Presse
“U vremenima sveopćeg „nereda“ dolazi do izražaja svevremenost ovog romana i njegovih likova koji se nikako ne snalaze u sadašnjosti. A stil ovog Mađara na svakoj stranici teksta pokazuje veličanstvenost i gotovo osam desetljeća nakon njegove smrti.“
Wilhelmshavener Zeitung
Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) bio je mađarski pisac i novinar. Rodio se u plemićkoj obitelji u tada mađarskom gradu Kassa, danas slovačkim Košicama, 11. travnja 1900. godine. Mladost provodi u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, gdje radi kao novinar, te se okušava u pisanju na njemačkom, no po povratku u Budimpeštu kao jezik svoje književnosti definitivno odabire mađarski, poistovjećujući materinski jezik sa samim konceptom nacije. Tridesetih godina biva zapažen po svojem preciznom i čistom realističkom stilu, piše prve Mađarske osvrte o Kafkinim djelima, a u novinskim člancima izražava izuzetno kritičan stav prema nacizmu. Márai je autor 46 djela, od kojih je u hrvatskom prijevodu možda najpoznatije Kad svijeće dogore, roman prožet nostalgijom za iščezlim multietničkim i multikulturalnim društvom propale Monarhije. Kao protivnik komunističkog režima 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo se seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskom, no objava njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjena. Njegova poezija, romani i dnevnici objavljeni su tek posmrtno, i u narednim desetljećima otkriveni i cijenjeni od kritike i publike postali su dijelom europskog književnog kanona dvadesetoga stoljeća. Nakon smrti supruge Ilone i sina Jánosa, kojega su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Márai je počinio samoubojstvo hicem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.
