Na samom je početku ove zbirke priča „Dječak koji se nije htio prati“, za koju je Tamara Jadrejčić 2001. godine dobila prvu nagradu na književnom natječaju Eks&Tra. Potaknuta time, napisala ih je još šest, povezanih istim prostornim i vremenskim okvirom: ratom u Hrvatskoj devedesetih. Tako je nastala knjiga „Zarobljenici rata“. Strah je protagonist svih pripovjedaka Tamare Jadrejčić sabranih u ovoj zbirci, temeljenih uglavnom na istinskim likovima i događajima. Od djeteta koje se boji da se otac neće vratiti s bojišnice, preko vojnika koji se boje, ali ne odustaju od pljačkanja civilne kuće, preko staraca koji se boje da će ostati bez novca sačuvanoga za crne dane, zapravo već prispjele, do žene koja se boji svoga sve nasilnijega zakonitoga peteespeovca kojemu je i supruga postala „ratnička naknada“, samo još jedno tijelo više za silovanje – sve su to ljudi koje nitko nije zarobio u ratu, ali su zarobljeni ratom. Za njih, u njihovim kuhinjama, spavaonicama, kupaonicama, ili čak u zbiljskim proturatnim skloništima, nema nigdje dovoljno sigurna zaklona kamo ne prodiru rat i strah. Zbirka je, unutar ovih korica, čitateljima napokon ponuđena i na hrvatskome, u prozi toliko svježoj a cizeliranoj, da se doima gotovo nevjerojatnim podatak da je posrijedi književni prvijenac autorice, koja je istodobno debitirala zapravo na dvama jezicima.

Iz medija:

„Zarobljenici rata Tamare Jadrejčić čitatelja pogađaju ravno u srce. S rijetkom sposobnošću, koja još više iznenađuje ako znamo da je riječ o spisateljici kojoj je materinski jezik hrvatski, a piše i na talijanskom, da ispriča kraj Jugoslavije opisujući svakodnevne odnose u obitelji, između roditelja i djece, muškaraca i žena…“
Corriere della Sera

“... autorica je uspjela govoriti o ratu, a da ga ne imenuje, gledajući ga očima onih kojima nije jasno što im se događa, pa doživljavaju tragediju kao anomaliju svagdašnjice.“

žiri nagrade Calvino za 2003. godinu.